Kada se nadnesete nad njega, a to biva iz kojeg god pravca mu priđete, dočekaće vas sviježi planinski vazduh i ustajala tišina. Iako dobro znate da postoji, gdje se tačno nalazi, svaki put kada krenete s namjerom ka njemu, osjetite se kao čovjek koji se sasvim slučajno sapleo o neku dragocjenost i prosto ne može da povjeruje u svoju sreću. Jasnije rečeno, na ovom mjestu nikada ne bi ste očekivali ovakav dragulj; na ovoj visini, izmedju žednih i napuklih stijena, tik pored vrtoglave litice. Zbog toga čovjek nosi neki pritajeni strah, i kad god mu se približava onom strmom stazom od Kapetanovog jezera boji se da ga neće zateći u njegovom malom basenu. Možda su ga u međuvremenu progutali suvi i mračni ponori, možda se niz liticu u vidu vodopada slilo, možda su ga ispili vukovi ili je od onolike mjesečine isparilo… To misliš i pribojavaš se, a kada ga ugledaš, shvatiš da je vječno! A kako i ne bi bilo kad su njegovi sastojci: mjesečina, zvjezdana prašina, kosmiška tišina, predanja i legende – sve sami eliksiri vješnosti. Oko njega bezbrižno pasu stada ovaca, a na njegovoj površini stada oblaka, od kojih posjetilac plete ogrtace za svoje snove.
Ovde je sve bezvremeno. Dok sjedite na obali, sa stopalima u njegovoj hladnoj vodi, kao da čujete šum lednika iza svojih leđa. Lagano se spušta starina a kosti mu škripe niz strme padine Stošca. Prelazi u vidu sjenke preko površine jezera, pa tamo na rubu litice umjesto u ambis, leti sa vjetrom. Sjeverac cuva od zaborava njegov ledeni dah, koji će te često osjetiti na vratu čak i kada odete daleko odavde, u doline. Možda se nekad ponovo rodi u ovom malom basenu i onako moćan prekipi niz liticu. Možda…
Ako poželite da bacite pogled sa visine na šire područje oko njega, vi se popnite na Stožac. Odozgo će vas podsjećati na ogromnu kamenicu punu bistre kišnice. Manito jezero, smješteno u onoj visokoj stijeni , okruženo golim kamenom, jeste najveća kamenica crnogorskog krša.
Vjerovatno kraj njega u ljetnim noćima kleče vile i piju mu vodu kad presuše Lukavički izvori. Ne znam dali postoji neka legenda o tome, ali o porijeklu njegovog imena postoji nekoliko. One će vam najljepse zvučati iz usta starih mještana, koji i danas, baš kao i dok su bili djeca, čvrsto vjeruju u njih. Pitajte ih za legende u nekoj vedroj noći, kada vam dođju ispred šatora u oblaku duvana, željni „čeljadi i razgovora“. Nemojte ni slučajno da posumnjate, to bi ih uvrijedilo. Oni možda rijetko sreću ljude ali vile i vilenjake gotovo svaki dan. Shvatite ih u potpunosti. Ovaj teren igrom prirodnih sila zaista odiše mistikom, pa je razumljivo što ti ljudi, daleko od naućnih dešavanja, sve pripisuju natprirodnim fenomenima.
Ime – Manito, najvjerovatnije potiče od njegovog vrletnog položaja koji je ljudima uvijek bio s mukom dostupan. Ima tu udjela i već navedena tišina i samoća, u noćnim satima veoma sablasna. Ali gdje dodju vedra i nasmijana planinarska lica tu se rasplinu sve mračne legende, samo ako to oni požele. Mada je ponekad poželjno oživiti ih na licu mjesta i pogledati svijet oko sebe očima davnih predaka.
