Krnovo je planinska površ 18 km sjeveroistočno od Nikšića. Zajedno sa Lukavicom čini prostor, među planinarima od milja nazivan „crnogorski Tibet“! Visoko je oko 1450 metara nad morem. Nadaleko čuveno po krnovskom krompiru izuzetnog kvaliteta, po brojnim katunima i stadima ovaca. Još čuvenije po mećavama koje u prošlosti odniješe mnoge živote i zaplašiše nespremne putnike namjernike. Danas su katuni opustjeli, njive mahom zarasle u korov… Samo mali broj stočara, planinara i ljubitelja planinskog biciklizma uživa u njegovim bajkovitim pejzažima . Rijetki su čak i prolaznici od kada je probijen tunel na novom putnom pravcu, koji preko Jasenovog polja spaja Nikšić sa Šavnikom i Žabljakom.
Dugo je Krnovo spavalo mrtvim snom, zaboravljeno čak i od sinova svojih, koje je iznjedrilo, odhranilo i odškolovalo. A onda je 1996. godine kao promoterka crnogorskog turizma „u fulu namontirana“ banula Klaudija Šifer! Na sva usta se pričalo o Krnovu. Sve novine i sve televizije su prenijele vijest o njenoj posjeti, o susretu sa mještanima katuna, o njenom upoznavanju sa krompirom krnovskim. Tog dana je uz silno čuđenje saznala „da pomfrit raste u zemlji“.
Mislim da se planina tih dana,zajedno sa njenim iskrenim ljubiteljima osjetila poniženom, shvativši da je potrebno nečije glamurozno prisustvo da bi se obratila pažnja na nju. Kao da ona sama nema dovoljno atributa i vrijednosti da privuče posjetioce. Otišla je urbana ljepotica i vjerovatno se više nikada nije osvrnula na ovaj kutak Evrope. Iza nje je ostala pjesma, da se pjeva u narodu do sledeće glamurozne posjete: „Sa Krnova vuk zavija đe si Šifer Klaudija“.
Danas su aktuelne krnovske vjetrenjače, i opet se uveliko priča o Krnovu. Svaka čast za forsiranje alternativnih – „zelenih“ izvora energije, ali meni dođe da zaplačem kada bacim pogled sa Dažnika, a tamo na Vjetrenim brdima poput vojnika u stroju stoji čitav niz mnogorukih gvozdenih džinova. Ovde više ne svira tišina, niti se čuje poj ptica u letu… Elise će biti giljotina mnogim ovdašnjim pticama.
Približava se zima. Krnovo će još jednom pokazati svoj karakter, ali meni ništa više neće biti isto. Ljudi su ukrotili njegove vjetrove – oni sad poput hrčka u kavezu do besvjesti vrte teške osovine vjetrenjača. Ptice će životima platiti bezgranično povjerenje u slobodno nebo i vazdušne struje nad planinom. Snažne mašine će danonoćno zgrtati smetove, i tako srušiti mit o nesavladivim i neprelaznim prevojima, o planini koja ne prašta podcjenjivanje. Bilo je draži i romantike u svemu tome, bar za nas avanturiste i prirodnjake.
