Dok sam šumskom stazom koračao s’ mukom,
pretovaren ljetnom žegom prije kiše,
grančicama niskim takla me k’o rukom,
kao da će s’ čela znoj da mi obriše.
Najbližom mi granom ruksak prihvatila,
umila mi pluća svježim oksigenom,
tu- pod svoju krošnju ljupko me svratila
da mi malo šumi o životu njenom.
Kaže, loše sanja u poslednje vrijeme,
a najčešće zvuke motornih testera,
i kako joj neko zabada u tjeme
čekićima teškim stotine eksera.
Pod koru se zavukao miris od benzina,
od koga se ledi u žilama voda,
pa pred zoru sanja oko nje čistina,
pobjegla bi negdje al’ ne zna da hoda.
I od tada prođe i godina cijela,
zaboravih i ja na jeline more,
a kad opet dođoh, ne nije me srela
raširenih grana, tu na pragu gore.
Udovi joj truli razbacani kružno
oko crnog panja demonskog oblika,
pod svjetlošću dana on statira tužno,
a u noći plaši svakog prolaznika.
Kao da se stijenje namnožilo vrelo
na mjestu gdje nekad čekala me s hladom,
bez vazduha u plućima brišem znojno čelo
dok prolazim kroz prašinu prosječenom džadom.
Duboko u sebi osjećam sramotu
gledajući gore uz padinu golu,
koja mi sve više liči na Golgotu
sa hiljadu bogova samih u svom bolu.
(Iz planinarskog dnevnika)
